Temeljem zapovjedi Ministra obrane RH  05. listopada 1992. godine osnovana je 5. gardijska brigada HV.

Njena ratna prošlost seže daleko ranije, jer je sastavljena od dragovoljaca i iskusnih ratnika i branitelja koji su se istakli tijekom 1991. i 1992. godine u obrani legendarnog Vukovara, Vinkovaca, Županje, Osijeka, Đakova, Slavonskog Broda i drugih gradova istočnog dijela Hrvatske.

Temelj “Sokolovima” dali su branitelji Vukovara, pripadnici 204. „A“ brigade, te ratnici iz drugih postrojbi ovog dijela Slavonije:

• 2. pješačke bojne (Vinkovačke) 3.gbr
• 3. satnije (Novogradiške bojne) 3.gbr
• 105.brigade HV
• 106.brigade HV
• 107.brigade HV
• 108.brigade HV
• 109.brigade HV
• 121.brigade HV
• 123.brigade HV
• 124.brigade HV
• 132.brigade HV
• 157.brigade HV
• pripadnici MUP-a RH
• branitelji i dragovoljci iz drugih postrojbi i drugih zemalja

Sve što su navedene postrojbe učinile za obranu Hrvatske, dokazuje s kojim su ratnim iskustvom u tom trenutku bili „naoružani“ „Slavonski sokolovi“.

Odmah po formiranju, brigada odlazi početkom 1993. godine u obranu Zadra i zadarskog zaleđa.

Nakon zadarske bojišnice, tijekom 1993. I 1994. godine, brigada odlazi na Južno bojište (Mostar, Uskoplje i Livanjsko ratište), gdje se njeni pripadnici iskazuju hrabrošću i učinkovitošću u obrani hrvatskih prostora.

1995. godina, godina  je veličanstvenih pobjeda Hrvatske vojske kroz akcije “Zima 94”,“Bljesak”, “Ljeto 95” i “Oluja”, gdje svoj izuzetan doprinos daju i pripadnici 5. gbr. Iskazavši se u akciji “Bljesak”, svojim uspješnim djelovanjem, pridonose brzom slomu tzv. 18. korpusa paravojske odmetnutih Srba, te omogućuju brzo oslobađanje Zapadne Slavonije.

Za odmor nakon pobjede „Sokolovi“ nisu imali vremena jer su odmah po završetku borbenih djelovanja nastavili sa svojom obukom, uvježbavanjem i usavršavanjem.

Rezultate obučenosti pokazali su na taktičkoj vježbi „Mlinac 95“ gdje je još jednom pokazana izuzetna motiviranost i spremnost „Slavonskih sokolova“ za provedbu najzahtjevnijih borbenih zadaća.

Svoj doprinos u vojno redarstvenoj operaciji „Oluja“ „sokolovi“ su iskazali u čvrstom držanju tadašnje crte razdvajanja na području Istočne Slavonije, spremno iščekujući zapovijed za oslobađanje preostalog dijela privremeno okupirane Domovine.

Na žalost, velikih pobjeda nema bez žrtava.

Tijekom borbe za slobodu i neovisnost Hrvatske:

• poginulo je 83 pripadnika 5.gbr
• ranjeno je 300 pripadnika 5.gbr

Nakon ratnih djelovanja, postrojba se okreće izobrazbi i obuci, te daljnjem ustrojavanju i usavršavanju Hrvatske vojske.

5.gardijska brigada uspješno je provela sve zadaće vojnog vrha RH, te se uspješno iz pobjedničke ratničke postrojbe transformirala u isto tako vrhunski osposobljenu i spremnu mirnodopsku postrojbu OSRH.

Odlukom Državnog vrha RH, a s ciljem daljnjeg ustroja i modernizacije Hrvatske vojske, 5.gardijska brigada prestala je sa djelovanjem 28.veljače 2003.godine.

Najveći dio ratnika i pripadnika 5.gardijske brigade je umirovljen, ali isto tako je veliki broj iskusnih i dokazanih ratnika 5.gardijske brigade i dalje sastavni dio današnjih Oružanih snaga RH.

Zbog svega učinjenog u razdoblju svoga djelovanja, 5.gardijska brigada Hrvatske vojske zaslužuje posebno mjesto u povijesti Hrvatske države.

„Sokol živi vječno“

RATNI PUT

5. gardijske brigade Slavonskih sokolova

                       Primirje između Republike Hrvatske i Jugoslavenske narodne armije potpisano 2. siječnja 1992. u Sarajevu označilo je kraj prve etape Domovinskog rata. Mlada hrvatska država izdržala je srpsku agresiju 1991. koju je protiv nje vodila Jugoslavenska narodna armija uz masovno sudjelovanje pobunjenih Srba iz Hrvatske. Od 1992. godine  očekivalo se mnogo, trajno okončanje rata, povratak izbjeglih i prognanih i povrat okupiranih područja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Od svega toga samo je razdvajanje snaga bilo učinkovito, no na crtu razdvajanja umjesto JNA stale su Mirovne snage Ujedinjenih naroda i zamrznule rat. Optimistične procjene da 1992. počinje razdoblje mira odvele su Hrvatsku vojsku u proces demobilizacije i preustroja koji nije bio učinkovit. Postrojbe su ukidane i preustrojavane, prilagođavane sukobu niskog intenziteta i održavanju minimuma bojne spremnosti.

                        U postroju novih snaga bila je i Brigada vukovarskih veterana koja se počela obnavljati i popunjavati u Rakitju kod Zagreba na temelju zapovijedi ministra obrane Republike Hrvatske od 20. veljače 1992. Skupina dragovoljaca Brigade u travnju je 1992. nakon eskalacije rata u Bosni i Hercegovini angažirana na pružanju pomoći hrvatskom stanovništvu Kupresa i u borbama je imala velike gubitke, 15 poginulih pripadnika. Pripadnici Brigade najvećim su dijelom ušli u sastav 204. brigade HV „A” koja je osnovana u Rakitju kod Zagreba 5. lipnja 1992. kao jedina postrojba te vrste u sastavu hrvatske oružane sile. Ostale „A” brigade bile su iz Zbora narodne garde. U kolovozu je skupina dragovoljaca 204. brigade HV „A” pomagala HVO-u obranu u Bosanskoj Posavini, na širem području Bosanskog Broda i Dervente pri čemu je poginulo njezinih devet pripadnika.

                         Novi preustroj HV-a počeo je u jesen 1992. u kojem je 204. brigada HV „A”  28. rujna preimenovana u 5. brigadu Zbora narodne garde „A”  (5. br. ZNG „A”) s lokacijom u Vinkovcima. U istočnoj Hrvatskoj, u zoni odgovornosti Operativne zone Osijek / Zbornog područja Osijek planirane su dvije profesionalne brigade, jedna oklopna, a druga motorizirana. Nakon kraćeg ustrojstvenog procesa, s nekoliko inačica, određeno je da u Osijeku bude 3., a u Vinkovcima 5. brigada ZNG RH „A”. S novim imenom postrojba je postojala do sredine prosinca kad je kao i ostale brigade ZNG-a preimenovana u Gardijsku motoriziranu brigadu u profesionalnom postroju HV-a.

                           Brigada se iz Rakitja premjestila u Vinkovce početkom prosinca 1992. kad počinje njezin stvarni i ubrzani preustroj. Uz 204. brigadu HV „A”  koja je bila temelj, 5. gardijsku motoriziranu brigadu činile su još djelatne snage: 2. bojna i 3. satnija 3. bojne 3. „A”  brigade ZNG-a iz Vinkovaca i Nove Gradiške, kao i pripadnici većeg broja demobiliziranih pričuvnih brigada iz Slavonije.

                          Peta gardijska brigada ustrojena je po općem obrascu motoriziranih brigada HV-a, od tri pješačke bojne, Oklopne bojne, Topničko-raketnog divizijuna (TRD), Protuoklopnog raketnog divizijuna (PORD), Logističke satnije, Inženjerijske satnije, Izvidničke satnije, Satnije veze, Voda ABKO, Voda za elektroničko djelovanje i Doma Zapovjedništva. Brigada je imala i 4. pješačku bojnu koja se počela ustrojavati u proljeće 1993. i po tome se razlikovala od većine ostalih gardijskih brigada.

                          Tijekom rata brigada je imala tri preustroja s nekoliko  manjih dopuna i izmjena. U trećem preustroju ustrojena je Topničko-raketna bitnica PZO (TRB PZO) kao najmlađa postrojba brigade. U ožujku 1994. u sastav 5. GBR ušla je Samostalna uskočka satnija iz Osijeka, a u svibnju 1995. gardisti iz 80. i 83. gardijske bojne iz Nove Gradiške i Županje. Brigada je težišno popunjena s područja općina: Vinkovci, Slavonski Brod, Vukovar, Županja, Đakovo, Našice, Nova Gradiška, Osijek i Valpovo.

                          Brigada je bila razmještena u Vinkovcima gdje je bilo njezino zapovjedništvo, dvije pješačke bojne, PORD i pri stožerne postrojbe, a ostali sastavi bili su u Đakovu, Našicama, Slavonskom Brodu i Novoj Gradiški.

Odmah po ustrojavanju Brigade pojedine njezine postrojbe preuzimale su crtu bojišta od pričuvnih postrojbi s njihovom tehnikom na istočno-slavonskom bojištu.

                          Ratni put Brigade počeo je 10. veljače 1993. na temelju zapovijedi načelnika Glavnog stožera HV-a o slanju taktičke skupine ojačane bojne u zaleđe Zadra. Na tom su području hrvatske snage iz Zbornog područja Split potkraj siječnja u operaciji Gusar, odnosno Zima '93, oslobodile dio privremeno okupiranog područja općina Zadar i Obrovac. Slijedila je obrambena operacija Maslenica s ciljem obrane oslobođenih područja od protunapada pobunjenih Srba organiziranih u Srpsku vojsku Krajine. Zaleđe Zadra podijeljeno je na pet sektora koje su u prvim mjesecima obrane držale uglavnom taktičke skupine gardijskih brigada zbog jakih napada srpskih snaga. Peta gardijska svoj je doprinos obrani dala u Sektoru 2 u zoni odgovornosti od Islama Grčkog preko Kašića do Novigrada. Taktičke skupine Brigade u djelatnoj su obrani u redovitim rotacijama u zaleđu Zadra bile do početka srpnja. Uz djelatnu obranu izvođena je paralelno i obuka od koje posebnu težinu ima ona u cilju osposobljavanja mornaričko-desantnog pješaštva na temu uvođenje pješačke bojne u napad s mora sredinom lipnja. U pet mjeseci koliko je provela u zaleđu Zadra poginulo je 11 gardista. 

                            Početkom srpnja 1993. dragovoljci Brigade iz Zadra pritekli su u pomoć hrvatskom stanovništvu Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskom vijeću obrane. Od jeseni 1992. loši odnosi između HVO-a i Armije Bosne i Hercegovine postupno su prerasli u otvoreni rat koji je počeo sredinom travnja 1993. napadom ABiH na HVO u Konjicu. Rat je s manjim prekidima trajao do proljeća 1994. Najteži sukobi vođeni su u središnjoj Bosni i dolini Neretve, posebice Mostaru. U tom je gradu izdaja Muslimana u HVO-u krajem lipnja 1993. dovela hrvatske snage u težak položaj i dragovoljci iz 5. gmtbr imali su veliku ulogu u konsolidiranju njihovih redova. Dragovoljci iz 5. gmtbr bili su od 6. srpnja na mostarskom dijelu bojišta kao temelj Prve operativne skupine, koja je postojala do kraja mjeseca. Zbog određenih slabosti i nedostataka u HVO-u 26 časnika dragovoljaca angažirano je u radu Glavnog stožera HVO-a, u zapovjedništvima operativnih zona i brigada, dajući značajan doprinos njihovu ustrojavanju i poboljšanju sustava zapovijedanja na tom dijelu ratišta. Pozitivan utjecaj dolaska dragovoljaca 5. gmtbr na moral HVO-a teško je procjenjiv kao i doprinos zaustavljanju vojne inicijative ABiH u dolini Neretve. Na tom dijelu bojišta dijelovi Brigade bili su do potkraj kolovoza 1993. godine.

                           Potkraj srpnja 1993. zbog sloma HVO-a u Bugojnu i kaotičnog povlačenja koje je slijedilo postojala je mogućnost da i hrvatske snage u Uskoplju/Gornjem Vakufu podijele istu sudbinu i izgube ne samo dolinu Vrbasa već i prijevoj Makljen i grad Prozor. Dragovoljci iz 5. gmtbr od 28. srpnja dali su izniman doprinos zaustavljanju panike i povratku hrvatskih snaga na crte obrane Uskoplja koje su dobrim dijelom bile bez borbe napuštene. Bez njezina angažmana upitno je bi li se HVO održao u gradu Uskoplju i bližoj okolici. Održanjem tih položaja zadržana je mogućnost potpore okruženim hrvatskim enklavama u dolinama Lašve i Lepenice u središnjoj Bosni. Nakon što je vraćen dio napuštenih položaja HVO se utvrdio u njima. Mjesecima su vođene vrlo teške borbe, često za nekoliko kuća i kota u gradskom okruženju. Početkom rujna novo pristigli dragovoljci iz Brigade sudjelovali su u vraćanju važne kote Stublić na Mačkovcu. Bitan doprinos dala je i sredinom i u drugoj polovini rujna u slamanju muslimanske operacije Neretva u dolini Vrbasa od koje su njezini planeri iz Sarajeva očekivali da slomi Herceg-Bosnu i HVO.

                          Od sredine do kraja studenog 1993. dragovoljci 5. gmtbr ZNG sudjelovali su u operaciji Buna čiji je cilj bio rasterećenje hrvatskih snaga u središnjoj Bosni, a koja se nije odvijala po zamisli Glavnog stožera HVO-a. U siječnju 1994. Brigada je s topništvom i tenkovskim posadama sudjelovala u operaciji Tvigi-94 koja je bila dio širih operativnih zamisli prisiljavanja ABiH na primirje i prekid rata s HVO-om. U tom razdoblju dragovoljci iz Brigade držali su važne obrambene položaje na Zavišću.

                         Dragovoljci su na uskopaljsko - ramskom području bili do travnja 1994. godine, u skupinama su angažirani u smjenama i stalno je na bojištu bila taktička skupina ekvivalenta ojačane bojne. Bili su profesionalna postrojba HV-a koja je dala najviše dragovoljaca u muslimansko-hrvatskom ratu. U tom sukobu poginulo je njezinih 30 pripadnika-dragovoljaca, a veći je broj bio ranjen.

                        Okončanjem muslimansko-hrvatskog rata i povratkom dragovoljaca Brigada je ponovno kompletirana u svojim zbornim mjestima. Sukladno operativnom rasporedu HV-a nakon stupanja na snagu Zagrebačkog sporazuma u proljeće 1994. brigada je bila dio interventnih snaga ZP-a Osijek u istočnoj Hrvatskoj. Dio Brigade do kraja 1994. bio je spreman za angažman na županjskom dijelu bojišta u sklopu obrambene operacije Husar koja se provela unutar ZP-a Osijek.

                        U jesen 1994. ponovno su intenzivirane borbe na bosanskohercegovačkom ratištu. Muslimanske snage u zapadnoj Bosni  u listopadu i studenom došle su u vrlo težak položaja zbog ofenzive srpskih vojski iz BiH i okupiranih područja Hrvatske na Bihać. Nakon što su snage HVO-a i ABiH početkom studenog oslobodile Kupres, stvorene su pretpostavke da se okruženom Bihaću pomogne iz jugozapadne Bosne. Održati Bihać bio je strateški interes Republike Hrvatske čije je vrhovništvo odlučilo intervenirati s dijelom snaga na području Livna, na samoj granici Hrvatske i BiH. Dvomjesečni angažman na tom dijelu bojišta Brigada je počela 14. studenog angažmanom ojačane bojne, s tim da je za manje od mjesec dana poslije kompletirana.

                        Brigada je angažirana u operaciji Zima '94 koja je izvedena u iznimno teškim vremenskim uvjetima na smjerovima Livno – Priluka – Glamoč i Livno – Čelebić – Bosansko Grahovo. U početnoj fazi bila je izravno podređena Glavnom stožeru HVO-a, a potom je ušla u sastav Operativne grupe Livno ZP-a Split. U prvom dijelu operacije 5. gardijska brigada HV Slavonski sokolovi bila je u području prijevoja Korićina, a potom su prebačeni na smjer Livno - Bosansko Grahovo. Na sjeverozapadnoj strani Livanjskog polja na smjeru prema selu Čelebić sudjelovali su s manjim snagama u njegovu oslobađanju 6. prosinca 1994., a potom u zauzimanju dominantne Jevačke kose, Radanovačkog vrha i sela Vrbice. Sredinom prosinca 1994. Brigada se kompletirala na bojištu jer su dovedene još dvije pješačke bojne i ostatak oklopne bojne, ostatak TRD-a, ojačanja iz PORD-a, vod izvidnika i dodatna logistička potpora. Ona je tada u potpunosti preuzela napadni smjer Čelebić – Vrbica – Bosansko Grahovo.

                        Nakon privremene odgode zbog iznimno loših vremenskih prilika i snijega, Brigada je 23. prosinca 1994. kao i ostale snage OG Livno krenula u napad iz Vrbice i nakon dvodnevnih borbi zauzela sela Bogdaše i Šegrte kod kojih je prešla u obranu. Sredinom siječnja 1995. godine utvrđenu je crtu predala HVO-u i povukla se s bojišta. Ona je time završila teren na kojem je bila više od 60 dana i bila je postrojba HV-a s najvećim opterećenjem u toj bitnoj operaciji. U njoj je imala sedam poginulih i desetak ranjenih pripadnika. Dio njezina topničko-raketnog divizijuna formirao je Topničko-raketnu skupinu (TRS) sastava zapovjedno-izvidnički vod, vod haubica 152 mm D20 i vod SVLR 122 mm BM 21 GRAD i ostao je na bojištu u potpori snagama HVO-a do početka rujna. Na bojištu je do sredine kolovoza 1995. ostao i dio voda ED-a koji je provodio zadaće elektroničkog ratovanja. Brigada je osiguravala redovite smjene snaga na tom dijelu bojišta do kraja njihova boravka.

                         Po povratku s bojišta jugozapadne Bosne Brigada je imala razdoblje intenzivne obuke čiji je vrhunac bila pokazna taktička vježba Mlinac '95. Nakon temeljitih priprema i generalne probe u travnju vježba je održana potkraj lipnja na temu Ojačana gardijska brigada u napadu s forsiranjem vodene prepreke i bojnim gađanjem pješačke bojne. Bila je to priprema Brigade za nasilan prijelaz rijeke Bosut i oslobađanje okupiranih područja istočne Hrvatske. Tijekom pripreme za vježbu Mlinac '95 Brigada je imala ponovne ustrojstvene promjene i sudjelovala je u operaciji Bljesak. Uoči operacije zapovjeđen je ulazak u njezin sastav 80. i 83. gardijske bojne, što je realizirano nekoliko dana nakon okončanja operacije Bljesak.

                         Operacija Bljesak planirana je od kraja 1994. kao ratni plan HV-a za oslobađanje okupiranih područja zapadne Slavonije. Zadaća Brigade u operaciji bilo je sudjelovanje s jednom bojnom na smjeru Istok od Nove Gradiške prema Okučanima u sastavu snaga Zbornog područja Bjelovar. Na istom smjeru bila je angažirana i 80. gardijska bojna iz Nove Gradiške koja je nekoliko dana poslije ušla u njezin sastav. Operacija je počela 1. svibnja 1995. nakon što su pobunjeni Srbi iz 18. korpusa SVK-a odbili deblokirati autocestu Zagreb – Lipovac na što su se obvezali u prosincu prethodne godine odredbama Gospodarskog sporazuma. Četvrta bojna 5. gardijske brigade razbila je obranu srpskih snaga u selu Goricama, no u nastavku napada, zbog gubitaka u ljudstvu i bez potpore tenkova, zaustavljena je ispred Donjih Bogićevaca. S obzirom na to da intenzitet napredovanja hrvatskih snaga nije bio na razini očekivanog, Glavni stožer HV-a odobrio je uvođenje novih snaga među kojima je bila i 2. bojna i satnija tenkova Brigade na smjeru napada svoje 4. bojne. U nastavku operacije 2. svibnja hrvatske su snage oslobodile Okučane, a dijelovi Brigade Donje Bogićevce i prešli u čišćenje razbijenih srpskih snaga smjerom Petlja – Nova Varoš – Stara Gradiška. Razbijene srpske snage prilikom izvlačenja prema rijeci Savi probile su obranu 80. gardijske bojne u Novoj Varoši i preko Stare Gradiške izvukle se u BiH. U toj borbi poginulo je sedam pripadnika 80. gardijske bojne. Do noći su sve snage 5. brigade dosegnule crtu na kanalu Strug. Ujutro 3. svibnja 4. bojna 5. gardijske brigade ušla je u Staru Gradišku čime je operacija za Brigadu bila okončana. U Bljesku je imala devet poginulih pripadnika, a glavni zadatak bio je zapravo omogućiti njezino neometano odvijanje sukladno obrambenoj operaciji Zid ZP-a Osijek.

                          Zadaća ZP-a bila je da sa spremnim i mobiliziranim snagama upornom i odsudnom obranom spriječi prodor srpskih snaga na smjeru Šid – Županja, odsijecanje gradova Osijeka i Vinkovaca i stvaranje uvjeta za protunapad prema okupiranom dijelu zapadnog Srijema. Brigada je svoj dio zadaće obavila s jednom bojnom i PORD-om na prvoj crti u Komletincima i glavninom u drugom bojnom postroju u funkciji operativne pričuve na području Vinkovaca. U obrambenoj operaciji Zid poginuo je jedan pripadnik.

                         Zbog srpskih napada na HVO Orašje poslala je u ispomoć protuoklopni vod bitnice POLK ( protuoklopni lansirni komplet).

                        S operacijom Bljesak najkrvaviji dio ratnog puta 5. brigade bio je priveden kraju. Potkraj srpnja dio topničko-raketnog divizijuna Brigade podržavao je snage ZP-a Split iz OG-a Sjever u operaciji Ljeto '95 s kojom su hrvatske snage u jugozapadnoj Bosni zauzele Glamoč i Bosansko Grahovo te izbile na prilaze Kninu. Četvrtog kolovoza počela je operacija Oluja s kojom je u nekoliko dana oslobođen zapadni dio okupiranog teritorija Republike Hrvatske. Izravan doprinos Brigade Oluji bio je sudjelovanje TRS-a i dijela Voda za elektroničko djelovanje na smjeru Livno – B. Grahovo – Knin u sastavu ZP-a Split.

                        U vojno-redarstvenoj operaciji Oluja HV je ponovio provjeren način osiguranja operacije od intervencije snaga Vojske Jugoslavije kroz obrambenu operaciju Fenix čiji je cilj bio onemogućiti prodor srpskih snaga na pravcima Šid – Županja i Ernestinovo – Čepin te stvaranje uvjeta za prelazak u protuofenzivu na pravcu Borinačka kosa – Bobotski kanal – Trpinja. Gotovo sve snage ZP-a Osijek angažirane su u dva pojasa obrane kao što je to već bilo učinjeno u svibnju. U prvom su bile pričuvne postrojbe, a u drugom 3. i 5. gardijska brigada. Peta gardijska brigada bila je operativna pričuva u području Cerna – Retkovci – Prkovci sa zadaćom intervencije u slučaju proboja crte (osim PORD-a (protuoklopni raketni divizijun) koji se nalazio na crti bojišta ispred sela Komletinci), a potom prelaska u protunapad na smjeru Komletinci – Nijemci – Ilača. Razmjena vatre sa snagama pobunjenih Srba bila je svakodnevna, no napade nisu poduzimali.

                         Nakon Oluje pripremana je operacija Dunav u istočnoj Hrvatskoj čiji je cilj bio oslobađanje okupiranih područja i izlazak na državnu granicu sa Saveznom Republikom Jugoslavijom, odnosno Srbijom i Crnom Gorom. Brigada je u operaciji imala zadaću oslobađanja Vukovara. U pripremama operacije izvidnička satnija izviđala je područje okupiranih zapadno-srijemskih sela pri čemu je 10. studenog teško ranjen narednik Vinko Pinjuh, koji je istog dana preminuo kao posljednji poginuli pripadnik HV-a na bojnoj zadaći u Domovinskom ratu. Operacija Dunav ostala je samo zamisao jer su pobunjeni Srbi potpisali sporazum s kojim je dogovoren način mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

                          Početkom lipnja 1997. dio Brigade uz Specijalne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske osiguravao je operaciju Vlak mira/Povratak 97, posjet predsjednika RH Franje Tuđmana Vukovaru.

                         Od sredine listopada 1998. do početka veljače 1999. Brigada je s namjenski organiziranom skupinom na jugu Hrvatske u sklopu operacije Sokol 98 osiguravala granice Hrvatske na Prevlaci u zoni IV. Zbornog područja Oružanih snaga RH Ston. Namjenski organizirane snage bile su bazirane u Kuparima, Cavtatu i Zvekovici. Tijekom NATO-ove operacije Saveznička sila 1999. dio namjenski organiziranih snaga Brigade bio je u stanju pune bojne spremnosti.  

                         Uloga 5. brigade u suvremenoj hrvatskoj vojnoj povijesti je velika, obavila je sve zadaće zbog kojih je ustrojena radi oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske i dala zamjetan doprinos opstanku Hrvata u Bosni i Hercegovini. U njezinu sastavu  borilo se 6214 pripadnika od kojih 208 žena i pet stranih dragovoljaca. U temelje hrvatske države upisano je 59 poginulih, 30 smrtno stradalih i oko 280 ranjenih vojnika.

                         Brigada je uspješno provela sve zadaće vojnog vrha RH. Iz pobjedničke ratne postrojbe početkom 1996. godine uspješno je započela transformaciju u vrhunski osposobljenu i spremnu mirnodopsku postrojbu OSRH. U suradnji s Odjelom za provedbu programa MPRI-DTAP među prvima je usvojila načela obuke po programu MPRI-DTAP (Military Professional Resources Incorporated – Democracy Transition Assistance Program) i postavljala visoke standarde u ustroju, borbeno usredotočenoj obuci i provedbi misija koje su pred nju postavljane. Program MPRI – DTAP, koji je započeo u ožujku 1995. godine u OSRH znatno je utjecao na promjenu načina promišljanja, organizaciju i provedbu sustava obuke i izobrazbe.

                       U procesu tranzicije i demokratizacije obrambenog sustava, preustroja OSRH, suradnje s časnicima iz SAD-a u usvajanju novog modela vojne izobrazbe, pripremama za pristupanje Partnerstvu za mir (PzM) te izgradnji djelotvornog i borbenog potencijala održavala je Stalno spremne snage jačine ojačane bojne koje su ispunjavale sve uvjete koje postavljaju NATO i Partnerstvo.

                      Cijelo vrijeme od osnutka 5. gardijske brigade HV-a, tijekom ratnog puta na svim ratištima i bojišnicama te spremnosti Brigade nakon Domovinskog rata za izgradnju novih sposobnosti prema zapadnim i NATO-ovim standardima, bili su pod zapovijedanjem general-bojnika Ivana Kapulara.

                       Usvajali su se Standardi snaga i dostizala interoperabilnost za operacije pod vodstvom NATO-a. Postupno su se stvarale i izgrađivale sposobnosti da kao vrhunski uvježbana i suvremeno opremljena Brigada partnerske zemlje sudjeluje sa svojim pripadnicima u mirovnim operacijama, a zatim i u NATO-ovim operacijama.

                      Najveći je dio ratnika i pripadnika 5. gardijske brigade umirovljen, ali i dalje je velik broj iskusnih i dokazanih ratnika sastavni dio današnjih Oružanih snaga RH.

Brigada je za zasluge odlikovana Redom kneza Domagoja s ogrlicom (2002.) i Poveljom Republike Hrvatske (2012.).

                      Ugašena je po zapovijedi od 16. listopada 2002., a njezinu tradiciju u Našicama nastavlja 1. mehanizirana bojna Sokolovi iz Gardijske oklopno-mehanizirane brigade HV-a.

                      Zbog svojeg djelovanja i neizmjernog doprinosa 5. gardijska brigada HV-a Slavonski sokolovi zaslužuje posebno mjesto u povijesti hrvatske države.

Sokol živi vječno!