U hrvatskom javnom prostoru posljednjih se mjeseci intenzivirala rasprava o domoljublju, ratnog znakovlja iz razdoblja Domovinskog rata, kao i o kulturnom nasljeđu obrambenih snaga koje su sudjelovale u stvaranju hrvatske države. Pojedini istupi ljevičarskih političkih aktera, organizacija te medijskih komentatora izazvali su snažne reakcije braniteljskih udruga, navijačkih skupina i dijela javnosti koji se smatraju čuvarima vrijednosti proizašlih iz Domovinskog rata.

Središnja točka prijepora postalo je pjesništvo i javni nastupi Marka Perkovića Thompsona. Kritičari s političke ljevice, kao i dio civilnih udruga, tvrde kako se u njegovim nastupima „romantizira ustaštvo“ te da takvi javni simboli potiču podjele, zaboravljajući da ustaše nisu sudjelovali u Domovinskom ratu. Onaj domoljubni dio, među kojima su i brojne braniteljske populacije, ističu suprotno, da su pjesme nastajale u ratnom kontekstu i predstavljaju autentično svjedočanstvo obrane domovine te da ih se pokušava politički diskreditirati.

Medijski prostor dodatno je polariziran. Mediji koji su bliži progresivnim političkim strujama često upozoravaju na opasnost ekstremizma, dok drugi naglašavaju da se time zapravo osporava legitimno ratno nasljeđe Hrvatske. Braniteljske udruge upozoravaju da se sve češće susreću s „etiketiranjem“ ustaškim obilježjima i među onim pripadnicima koji su nosili simboliku HOS-a, postrojbe koja je službeno djelovala u sastavu Hrvatske vojske i položila zakletvu Republici Hrvatskoj.

Uz to, izjave pojedinih državnih dužnosnika i pravobraniteljica dodatno su uzburkale javnost. Kritičari tvrde da dio institucija „zanemaruje osjećaj dostojanstva branitelja i obitelji poginulih“, posebice u trenutku kada Hrvatska i dalje traga za nestalima iz 1990-ih, a identifikacije posmrtnih ostataka i dalje se provode više od tri desetljeća nakon rata.

S druge strane, predstavnici srpskih kulturnih organizacija u Hrvatskoj poručuju kako „Srbi u Hrvatskoj nikome ne trebaju polagati račune“ pa ni za novce koje dobivaju iz proračuna, pozivajući se na vlastiti kulturni i povijesni identitet.

Najave prosvjeda Torcide i braniteljskih skupina pokazuju da se nezadovoljstvo prelijeva s medijske i političke razine na ulicu. „Hrvatski narod dugo je trpio, ali ne beskonačno“, poručuju organizatori, ističući kako smatraju da se želi relativizirati Domovinski rat, umanjiti njegova simbolika i promijeniti povijesni narativ.

Rasprava se tako ponovno vraća na temeljno pitanje koje prati hrvatsko društvo od 1990-ih: može li država izgrađena na pobjedi u ratu, ali i na dubokim povijesnim ranama, pronaći balans između prava na sjećanje i potrebe za društvenom smirenošću?

Jasno je da se odgovor neće naći bez dijaloga, ali jednako je jasno da trenutna retorika ide upravo suprotno: prema novom valu polarizacije.